Kada je 1894. godine u Preloščici kraj Siska
Maksimilijan Gilg, preuzevši obrt od Šime Habijaneca, osnovao samostalnu radionicu za ručnu izradu tambura i ostalih trzalačkih glazbala vjerovatno nije ni pomislio da začinje jednu dugu i uspješnu tradiciju. Več poćetkom XX. st. Gilgova ručna manufaktura postaje poznata širom svijeta. Neprestano usavršavajuči izvedbu svojih tambura, njihovu akustiku, konstrukciju i dekoraciju, M. Gilg izrađuje vrhunska glazbala,a narudžbe hrvatskih iseljenika stizale su sa svih kontinenata.

Od 1915. godine očev je posao još uspješnije nastavio njegov sin Stjepan Gilg. Izuzetnu kvalitetu svojih glazbala potvrdio je dobivši niz značajnih priznanja za svoj rad, među kojima se posebno ističu diploma, Grand Prix i zlatna medalja dobiveni u Toulousu 1931. godine. Međuratno razdoblje je ujedno i najuspješnije i najplodnije Gilgovo doba od osnutka radionice do danas, ali i tijekom ratnih godina, unatoč razumljivo slabom zanimanju za tamburu, radionica ne prestaje s radom

Zbog pogibije Dragutina Gilga 1941. godine i smrti Stjepana Gilga 1954., posao nastavlja voditi supruga potonjega Katarina Gilg, dok u radionici  glavnu riječ vodi majstor glazbalar Drago Kučko, uz radnika Franju Suntešeka.

Godine 1985. godine radionicu preuzima njezin sadašnji vlasnik Velimir Zwirn, unuk Stjepana i Katarine Gilg. Premda ne bez teškoća, uz velik napor i predanost očuvanju blistave obiteljske tradicije, on unapređuje tehnologiju ručne izrade svakoga glazbala i obnavlja tradiciju izlaganja na sajmovima - nastupom na Frankfurtskomu muzičkom sajmu 1994. i 1995. godine, te izlaganjem na nizu stranih i domaćih specijaliziranih sajmova. Od 2001. godine, nakon završetka naukovanja, u posao se aktivno uključuje i pripadnik pete generacije - Velimirov sin Antonio Zwirn.